mr.sc. Siniša Golub
Siniša Golub je stručnjak za zaštitu prirode, pedagog, publicist i pokretač brojnih projekata u zaštiti prirode i okoliša. Magistar primarnog obrazovanja (diplomirani učitelj) i magistar znanosti na području upravljanja zaštićenim područjima (Management of protected areas; Alpe-Adria University, Klagenfurt).
Idejni je začetnik prvog centra za posjetitelje zaštićene prirode u Republici Hrvatskoj (CZP Med dvemi vodami, Križovec, Međimurska županija), te kreator projekta prve književno-znanstvene rezidencije u Međimurju (Matulov grunt, Frkanovec).
Svoje putničko iskustvo oblikovao je u brojne članke i knjige, a putopisna knjiga „Nagovor na odvažnost“ koji opisuje iskustvo američkih nacionalnih parkova vrednovana je Nagradom „Dijana Klarić“ za najbolji putopis objavljen u 2018. godini.
Već 15 godina Siniša je ravnatelj Međimurske prirode - Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Međimurske županije. Nikad u životu nije bio član niti jedne političke stranke, što dokazuje da se i u Hrvatskoj može napredovati znanjem, zalaganjem, kreativnošću i upornošću.
Četvrtak 29. rujna
Boja je tu, sada još veličina!
Tijekom posljednjeg desetljeća, turizam je postao mantra kontinentalnih županija Hrvatske. Turističke zajednice (općinske i županijske) otkrivaju potencijale u ama baš svemu; odjednom je sve mogući razlog turističkog dolaska i potrošnje u selima i zaseocima koji su do jučer bili ruralni, periferni i de facto zabačeni. Zabačenost je postala prednost, adut. Ushićeni novinari čak i polje kukuruza ili bagremov gaj nazivaju „netaknutom prirodom“. S pozicije ljudi koji žive na asfaltu velegrada, bagremik i jest bliže netaknutoj prirodi od njihovog balkona i betona.
No, kao u onom vicu čija je poanta sažeta u naslovu predavanja, tako je i u turizmu kontinentalnih županija: Boja tj. generalni smjer razvoja je određen, a sad nam još treba sazrijevanje tj. postizanje veličine – ne toliko u kvantiteti koliko u kvaliteti. Kontinentalni resursi nisu svedeni samo na sunce i more, to znamo. Ali, koliko kao domaćini poznajemo svoj zavičaj i što – osim kreveta – možemo ponuditi svojim gostima? Kako im približiti fenomene koji su nama svakodnevica, a njima razlog dolaska u naš zavičaj kojeg oni zovu destinacijom?
Jer, nije dovoljno vinogradarsku kuću malo obojiti i urediti fasadu te okućnicu, pa reći da smo sad i mi dio turističke mašinerije. Engleske riječi poput LOVE, HOME, DREAM, LIFE, SMILE, BELIEVE... kičasto uramljene ili kupljene u IKEA trgovini i stavljene na bijele zidove naših apartmana neće nas brendirati na način da nam turizam bude dugoročni kruh svagdašnji. Gdje su, primjerice, vrhunske fotografije tog našeg naljepšeg i najboljeg zavičaja, gdje su police s knjigama koje će naš gost čitati u večernjim satima uz kamin, i tako otkrivati svoju destinaciju tj. znati što posjetiti sutra, e da bi kod nas ostao koji dan duže, barem do prekosutra?
Ljudi tj. turisti ne dolaze na destinaciju samo da bi spavali u našim preuređenim vikendicama; oni će birati destinaciju sukladno svojim kulturološkim preferencijama, željenom iskustvu, pričama koje žele čuti, osjećajima koje žele vratiti u svoj život treći ili peti dan boravka kod nas. Oni traže iskustvo našeg MJESTA. Ukratko, nazovimo to ArBnB poučak: ljudi žele ući u naš dom, u našu svakodnevicu, žele vidjeti način na koji mi promišljamo život, a ne (is)prazne zidove naših dojučerašnjih vikendica.
Takve posjetitelje mi želimo: one koji sa sobom donose i dodatnu vrijednost našoj destinaciji, te koji su spremni platiti našu priču i više od 45 eura po noćenju za dvije osobe.
Ako im to nećemo dati mi, ima tko hoće. Svijet je globalno selo, kao što je nedavna pandemija zorno dokazala.